Negdje sam pročitao da se dvije stvari u životu nikad ne zaboravljaju – prva ljubav i prvi dan u New York Cityju. Najbolji grad na svijetu, Grad koji nikad ne spava, Velika Jabuka.
Moj prvi dan u New Yorku je bio poprilično stresan. Prvo je avion kasnio, a svojim stanodavcima sam dao točno vrijeme dolaska pa me je već tu malo hvatala panika – što ako moraju negdje biti pa me ne budu mogli dočekati? Nakon što sam uspio iskomunicirati s njima i saznao da nemaju nikakvih obveza kroz dan, taksist me je vozikao naokolo dobrih sat vremena (iako od aerodroma je navodno trebalo pola sata) jer ga je navigacija uporno slala na neku cestu gdje nije mogao ući. Kada smo konačno našli prolaz, dovezao me u svojevrsni geto gdje sam boravio sljedećih šest dana.
Nakon malog početnog šoka, avantura je mogla početi. Iako je New York odlično povezan javnim prijevozom, osobito podzemnom, ipak mi je trebalo dobrih sat vremena od Brooklyna do Manhattna, gdje se nalazi većina zanimljivih stvari. Manhattan je priča za sebe i podsjeća na ljudski mravinjak – sve vrvi od ljudi i u većini slučajeva je nemoguće prolaziti bez proguravanja i razmicanja drugih. Prvi puta u životu mi se dogodilo da sam čekao zeleno na pješačkom i da nisam stigao prijeći cestu u prvoj turi pješaka od gužve koja je tamo bila. Kada si dio te vreve i žuriš nekamo nije toliko zabavno, no kada se sjedne sa strane i bez žurbe promatra ljude koji jurcaju naokolo je već druga priča. Filmski osjećaj, dok mi je neostvarena želja uzeti jedan cijeli dan i s balkona 15. kata promatrati taj mravinjak.
Postoji i jedna razlika u odnosu na obični mravinjak. Kada se pogleda, svi mravi unutra djeluju isto. U NYC-u je situacija potpuno suprotna. Iako su svi dio mase, kad se malo bolje pogleda, svi su drugačiji na svoj način, a što je najbolje, nikoga nije briga za to. Šetao ti po Times Squareu u smokingu, haljini ili pak u kupaćem, imao jarku boju kose, vodio na povodcu psa ili dijete (Ameri to rade), nitko se neće okrenuti niti te čudno gledati. Sve je prihvaćeno, sve je dopušteno i sve se smije bez straha od neke osude.
Što se tiče njujorških atrakcija, pogled iz visine na sav taj beton je prekrasan. Nisam išao na Empire State Building, jer ako bih se popeo na njega, ne bih vidio Empire State i njujorški pejzaž bi mi bio pomalo narušen. Zato sam odabrao Rockefeller Center. I baš kad se postavi pitanje gdje je kraj svom tom betonu, usred svega izroni Central Park, jedan od najljepših parkova koje sam vidio. Šumarci, jezerca, biciklisti, trkači, mostići, patke, prostori za koncerte, za svakoga ponešto.
Kip slobode je odličan izlet, ne toliko zbog samog kipa koliko zbog Liberty Islanda, otoka na kojem je smješten, a tamo se nalazi i Američki imigracijski muzej. Osim toga, s Liberty Islanda se pruža još jedan odličan pogled na sam grad (iako, možda i ne postoji točka s koje je pogled na grad loš). Odmah uz njega se nalazi i Ellis Island. Taj otok je prije bio ulaznica u obećanu zemlju, svi imigranti koji su dolazili brodovima su bili prvo iskrcani tamo, gdje su prolazili razne preglede, od liječničkih do imovinskih
Osim otoka, na rijeci Hudson se može vidjeti gomila mostova, iako onaj najpoznatiji, Brooklyn Bridge, se nalazi iznad East Rivera. World Trade Center i spomenik žrtvama u napadu 11. rujna 2001. su također vidljive s rijeke, ali prava depresija nastupa samim dolaskom na to područje. Čitati imena poginulih ispisana oko fontane koja je izgrađena na mjestu jedne od zgrade u koju se zabio putnički avion uistinu nije ugodno. Još jedna od ulica koje su okomite direktno na rijeku je i Wall Street. Šetnja tom ulicom je uistinu neobična, tisuće i tisuće ljudi lijepo obučeni trče na sve strane, a iza zidova se vrte milijarde dolara i ja tamo stojim, eto tako, i promatram.
Od ostalih stvari koje bih izdvojio još su svakako moj prvi rave party u životu (Bože, pomozi), utakmica predsezone New Yorka i Brooklyna koja je vjerojatno najlošija utakmica koju sam ikad gledao, odlazak na Broadway i mjuzikl The Book of Mormon te posjet Muzeju prirodne povijesti (American Museum of Natural History). Mjuzikl je svakako bio posebno iskustvo, ponajviše jer sam radio u državi Utah, koja je većinom mormonska pa sam jako dobro razumio sve stereotipe uz koje ih vežu.
Museum of Natural History, uz sve ostalo, posjeduje i veliku zbirku kosti dinosaura. Obzirom na moju opsjednutost njima od malih nogu, to je bila nezaobilazna točka ove destinacije (anegdota – navodno je trogodišnjem meni frizerka rekla da imam baš super igračku nosoroga, a ja imao triceratopsa pa sam povampirio).
U New Yorku sam bio dva puta po tjedan dana i nisam ni zagrebao po površini i volio bih se vratiti opet jednog dana. Ali i bez previše grebanja po površini, pri prvom kontaktu s ovom betonskom masom su jasne dvije stvari – New York je grad koji nudi beskonačno mogućnosti i priliku za postati uspješan u bilo kojem segmentu života, ali je isto tako i grad koji će te progutati prvom šansom i samo učiniti djelićem osammilijunske mase.
bigpu 