U New Orleansu sam proveo svega tri dana, ali i to je bilo dovoljno za potpuno iskustvo i proživljavanje svega što ovo čudo od grada pruža. Lociran na samom jugu SAD-a, u državi Louisiana, New Orleans je peta najveća luka u SAD-u po količini tereta koji kroz nju prolazi te, zbog bušotina u Meksičkom zaljevu, jedan od najvećih proizvođača nafte. Ipak su sve te informacije putnicima u 20-im godinama potpuno nevažne i nisu ni blizu onoga zbog čega se New Orleans posjećuje.
Francuska četvrt je središte svih događanja u New Orleansu s Bourbon Streetom kao srcem četvrti. Bourbon Street je prepun restorana i barova, svih vrsta, specifikacija i cjenovnih rangova. Upravo smo tu bili i smješteni, u hostelu koji je bio pun ljudi, ali i aktivnosti. Odmah smo se u hostelu prijavili na turu s aligatorima, vrlo ambiciozno smo između one u 9 i one u 13 izabrali ovu jutarnju. Recepcionarka nam je izdiktirala sva pravila, od kojih su neka bila čudna, neka manje čudna, ali vjerujem da su sva bila tu s razlogom. Izvan hostela, na svakom uglu se mogu vidjeti ulični svirači i pjevači, dok po samoj ulici šetaju horde promotora koji pozivaju prolaznike u svoj restoran. Na samom Bourbon Streetu su restorani vrlo skupi, ali čim se skrene u neku ulicu koja nije Bourbon, makar bila dva metra udaljena, cijene se odmah prepolove.
Ulični zabavljači su uglavnom jako dobri. Mislim da nije postojala ni jedna grupa ljudi koja je svirala, a da nismo zastali da ju poslušamo bar na kratko. Promotori su uglavnom dosadni, kao i na svakom drugom mjestu (za sve one koji mi žele spomenuti Moon club, sve znam, svega sam svjestan), ali bio je jedan koji je lupao takve gluposti i bio je prezabavan da smo moj prijatelj Ćiro i ja jednostavno morali otići u taj restoran. Eto, čovječe, nama si prodao dva sendviča od soma i 2 porcije pečenih aligatora, bilo je super, hvala ti. Obje naše slike su spontane, takvi smo kakvi smo.
n.choge na insta 🙂 
Južnjačka kuhinja Louisiane se uglavnom sastoji od morske i riječne hrane, s dosta utjecaja francuske kuhinje. Ne znam puno o francuskoj kuhinji osim da jedu puževe pa nemam pojma što ovo znači, ali ću vjerovati na riječ recepcionarki u hostelu. Osim navedenih specijaliteta, probali smo još Gumbo, koji je neka vrsta juhe/gulaša, ni sam nisam siguran, dok smo ostatak prehrane odradili u McDonalds’u, jer su dani bili prekratki za čekanje po 45 minuta do sata da ti jelo stigne.
U ostalim američkim gradovima beskućnici koji prose uglavnom sjede u tišini s natpisima na kartonu. Ovdje rade sve drugo, samo ne to. Prvom prilikom mi je neki tip nasred ulice probao očistiti patike jer sam pokazao 1% interesa za ono što je govorio i odmah tražio dolare, iako sam mu se odmah istrgnuo, dok nam je drugom prilikom jedna mlada Amerikanka, vrlo vidljivo pod djelovanjem jakih sintetičkih opojnih sredstava, obećavala vječnu i doživotnu ljubav ako joj damo koji dolar za šut. Vrlo izravno, bez oklijevanja. Bar joj na tome svaka čast. Iako nisam siguran kako bi nam iskazala tu ljubav obzirom na to da je bila u društvu desetak likova, koji nisu djelovali nimalo bezazleno i u sličnom stanju kao i ona. Usred bijela dana.
Osim što su dani bili kratki, noći su bile još kraće. Druženje počne u samom hostelu gdje se mogao igrati beer pong, playstation, biljar. S ekipom iz hostela smo išli prvu noć na pub crawl, kruženje po barovima gdje bi u jednom popio jedno do dva pića te odmah išao dalje. Odmah prvi bar je imao ponudu pivo+tekila/viski za 3 dolara, specijalna ponuda ponedjeljkom. Nije nam trebalo dugo da shvatimo kako je svaki dan u tjednu, u svakom baru živa muzika s bendovima koji sviraju sve, od klasičnog jazza do suvremenih hitova obrađenih na njima svojstven način. Pića se obično toče u plastične čaše, a svi su barovi otvorenog tipa i dopuštaju unošenje pića izvana. Na taj način ljudi nisu ograničeni na jedan bar i mogu se kretati po gradu kako žele.
Osim klasičnih bendova, nešto novo što sam tamo vidio je piano duel. Naime, dvoje ljudi sjede za dva klavira jedno nasuprot drugome i “natječu” se u pjevanju, sviranju, virtuoznosti, što napravi prva osoba, druga osoba ide napraviti bolje. Također su atrakcija i policajci na konjima, možda ne toliko meni, koliko nekim drugim ljudima, ali što je, tu je.
Sutradan, iz razloga koje ne smijem napomenuti jer mi mama ovo čita, ipak nismo otišli na aligatore u 9 sati ujutro, nego smo otišli u 13. I to je bome bilo iskustvo. Išli smo brodom po Pearl rijeci, gdje je čovjek s najjačim južnjačkim naglaskom koji sam ikad čuo mamio aligatore marshmallowima. Hranio ih je time jer marshmallow nema nikakvu hranjivu vrijednost te ne navikava aligatore na ljudsko hranjenje i prisiljeni su i dalje loviti. Ali, pošto su slatki, aligatori ih obožavaju i plivaju prema brodu čim čuju zvuk motora. Dok smo plovili naokolo, slušali smo priče o tome kako veliki aligatori jedu male (što mu se, kaže, dogodilo jednom na turi s izviđačicama u dobi 8-10 godina, veliki je prepolovio malog i curice su skoro umrle od šoka), kako su imali velikih problema jer je jedan od vodiča namamio divlju svinju aligatoru što je ovjekovječeno i YouTube videom ( https://www.youtube.com/watch?v=FzFR2I3TKyk ), kako su u ovim područjima viđali pume, iako jako rijetko, o uraganu Katrina koji je udario 2005. te kako se još osjećaju posljedice te mnoge druge. Osim aligatora, istom hranom hrane i brojnu porodicu rakuna koji izgledaju vrlo umiljato, ali postaju vrlo agresivni i zbog najmanjih sitnica.
Uvijek su, pri posjetu SAD-u, na prvim mjestima veliki i popularni gradovi poput New Yorka, San Francisca, Vegasa, LA-a i sličnih što je potpuno razumljivo. Ali, New Orleans bi trebao biti pri vrhu popisa ovih “ostalih” gradova zbog svega što se tu pruža. Tri dana u konstantnom pokretu su bila dovoljna za osjetiti duh grada, potpuno ga iskusiti, ali opet nekako nedovoljno. Za ljubitelje gradova, prirode, hrane, glazbe je New Orleans idealno odredište. Za ljubitelje svega navedenog, pravi mali raj.
bigpu 