Južni Vijetnam – zemlja obillježena ratom

Prvo je ideja bila završiti tekst o američkim nacionalnim parkovima, tekst koji je već bio donekle i pripremljen, skupa sa svim slikama, dok se dojmovi s ovog putovanja malo slegnu i budem mogao biti objektivniji. No obzirom na to da sam se vratio prije desetak dana i cijelo vrijeme pregledavam slike i videozapise, shvatio sam da nikako nisam u stanju pisati o Americi nakon svega što se dogodilo u zadnjih mjesec dana. Pa eto nas tu gdje jesmo.

Ne bih se usudio pisati o Vijetnamu kao cjelini jer sam posjetio samo južni dio koji je puno otvoreniji prema strancima za razliku od sjevera. Nadam se da će jednom prilikom na blogu osvanuti i tekst o sjeveru države, ali o tome kad me put nekom drugom prilikom odnese u ovu prekrasnu zemlju.

Ho Chi Minh City je bio svojevrsna baza. Najveći grad Vijetnama koji s okolicom ima oko 12 milijuna stanovnika, bivšeg naziva Saigon, je ime dobio po sjevernovijetnamskom vođi Ho Chi Minhu. Sam grad je izrazito turistički te s par glavnih turističkih središta nalikuje zapadnim gradovima, s neonskom rasvjetom koja označava ulazna vrata mnogih restorana, barova i noćnih klubova. Prvo što upada u oči po dolasku u grad je horda motorista, milijuni motora po cestama uz totalno kaotično stanje u prometu. Semafori, zebre i znakovi jako malo znače, a prelasci ceste nakon nekog vremena postanu automatizam – uopće više nisam gledao ni lijevo ni desno nego sam praktički prelazio žmirećki i nadao se da će uvijek svi stati kojima izađem na put.

Navodno je u Ho Chi Minhu registrirano 8 milijuna motora. Nekad prije su na isti način vozili bicikle, dok Kinezi nisu shvatili da bi im mogli početi jeftino prodavati i motore, što su na kraju i napravili. U Kini postoje kompanije koje se bave proizvodnjom i izvozom motora samo u Ho Chi Minh. I posluju vrlo dobro, bar mi je tako rečeno.

Šetnja gradom otkriva koliko je zapravo povijest ove zemlje krvava, gdje je zapravo apsolutni vrhunac bio Vijetnamski rat. Gotovo svi muzeji su ratne tematike, svako malo se nailazi na ratni spomenik ili neke druge vrste podsjećanja na to razdoblje. Svakako najpotresniji muzej je bio, u prijevodu, Muzej ratnih zločina. Prije nazvan, skraćeno i u malo slobodnom prijevodu, Muzej američkih ratnih zločina, eksplicitno i bez cenzure pokazuje što su Amerikanci radili u ratu, ali i Vijetnamci jedni drugima, jer je rat originalno bio između komunističkog sjevera i kapitalističkog juga. Nisam tamo ništa slikao, ali i da jesam, mislim da te slike ne bih nikad objavljivao, jer sam dojam koji je taj muzej ostavio na mene će me pratiti do kraja života. Iako se sve informacije mogu naći i na Gooogleu, ukratko – Amerikanci su trovali vodu i zemlju iz Laosa kemijskim oružjem nazvanim Agent Orange, čije su se posljedice osjetile i nekoliko desetaka godina nakon kraja rata, bombardirali civilna područja zloglasnim napalmima, strijeljali svakoga do koga su došli, palili i pljačkali. Slike žrtava Agent Orangea, sa kostima totalno izvan pozicija, stopalima okrenutima naopako, bez zglobova su samo neki od primjera. Također se može vidjeti fotografija američkog vojnika kako drži odrubljenu glavu Vijetnamca iz koje još visi kralježnica, kavez za tigrove (eng. Tiger cage) dimenzija, onako otprilike, 1.5m x 0.5m x 0.5m gdje su trpali “tvrdoglave” političke neistomišljenike, vrlo često njih nekoliko u apsolutno nehumanim uvjetima, očuvani lanci kojima su zatvorenici bili vezani itd. Amerikanci nikad Vijetnamu nisu isplatili ni centa od silnih milijuna ratne odštete koje im duguju, ali su im uredno “za pomirenje” naplatili čišćenje tla i vode od Agent Orangea. A i samo nazivanje grada po sjevernovijetnamskom vođi je još jedan dokaz one stare izreke – povijest pišu pobjednici.

• 

• 

Znanje o načinu ratovanja u Vijetnamskom ratu se svakako produbilo posjetom Cu Chi tunelima u blizini Ho Chi Minha. Stanovnici Cu Chija su tunele po kojima su poznati koristili kao smočnice, dok ih sila prilika nije natjerala da ih pretvore u cijelu transportnu/komunikacijsku mrežu sastavljenu od 250 kilometara tunela. Tuneli su ventilirani te su neki naknadno prošireni za posjetitelje. To je bilo mojih najduljih pređenih 20 metara u životu. Mrkli mrak u tunelu nipošto namijenjenom osobi od 195cm, u tih 20 metara sam promijenio sve moguće poze, od čučnja preko puzajuće do nekog zgrbljenog polučučnja na koljenima. Osim samih tunela, postojala su i podzemna skrovišta gdje su se skrivale čitave obitelji. Vrlo su se često mirisali američkim mirisima koje bi pokupili od mrtvih američkih vojnika. Amerikanci, kojima nije bilo nimalo svejedno u blizini tih tunela, ne bi zavirivali ukoliko bi osjetili američke mirise, dok bi u suprotnom samo ubacivali bombe u podzemna skrovišta. Provjeravanja su bila prerizična – ili bi bombom ubio suborca ili bi te po otvaranju skrovišta dočekala cijev u glavu.

• 

• 

• 

Iako ove slike izgledaju dosta klaustrofobično, podzemna prostorija gdje sam se zavukao zapravo je dosta prostrana i prozračena. Jedina stvar koja je meni bila problematična je ta što se ove stvari ne znaju prije nego se zavučeš unutra. Nemam neku klaustrofobiju, ali obzirom na položaj ruku pri ulasku, nemaš mogućnost korištenja istih za izlazak u slučaju panike jer su ti podignute visoko iznad glave i to mi je bilo malo škakljivo. Osim te sitnice, neprocjenjivo iskustvo.

Osim ratnih atrakcija, južni Vijetnam ima toliko toga za ponuditi. Tržnice su im jako živa mjesta gdje se tisuće glasova miješaju u žamor koji valjda nikad ne prestaje. Za sve se moguće cjenkati, a taktika je skroz jednostavna – osmijeh od uha do uha, štogod da trgovac kaže, uvijek je sve smiješno i uvijek se sve nekako dogovori. Iz iskustva, uvijek se lakše cjenkati sa starijim ljudima. Djeca su teška, s njima nikako nismo mogli na zelenu granu.

Kao jedna od atrakcija je i delta Mekonga, rijeke koja im znači život. 12. najdulja rijeka na svijetu na svom ušću ima veliku deltu koja je pretvorena u svojevrsno turističko mjesto. Priroda je još uvijek relativno očuvana, a osim same delte postoji još sadržaja – može se probati nekoliko vrsta kojekakvog egzotičnog voća u kombinacijama s medom, sve po želji, kobrovača, piće u kojem doslovno pluta mrtva kobra, vrlo slično rakiji. Vožnja brodom po samoj rijeci je također zanimljivo iskustvo jer je rijeka vrlo prometna.

• 

• 

Imao sam konačno i iskustvo slikanja s pitonom oko vrata. Uvijek sam to nekako htio probati, ali nikada nisam došao u priliku. Prvo što mi je palo na pamet kad mi je zalegao oko vrata je bilo to, da u slučaju da mu se samo malo da živjet, ja bih bio odavno bivši. Doslovno sam osjetio kontrakcije svih njegovih mišića, od glave do kraja repa i obrnuto, a osjetiti te pokrete na sebi… Ne znam, nisam siguran koliko mi se sviđalo da sam prepušten na milost i nemilost toj snazi koja doslovno ima moć da me slomi cijelog, samo da ima volje.

Sama priroda je još uvijek očuvana, ali i uređena. Po tome se vidi da Vijetnam sve više naginje prema turizmu i da se otvaraju prema ostatku svijeta, pogotovo južni dio. Osim šetnje kroz ostatke džungle, vožnja čamcima po kanalima Mekonga je jedan od načina kako doživjeti tu prirodu. Čamci su uvijek dovoljno odvojeni jedan od drugog pa je sasvim moguće uživati u tišini i osluškivati sve oko sebe, a zvukova ima i previše. Probali smo i treći način doživljaja prirode, vožnju biciklima, ali je dio otoka delte bio zatvoren pa to nije baš ispalo onako avanturistički kako se očekivalo. Zato sam odabrao ležanje u mreži, isto dosta solidan način doživljaja svega što delta Mekonga pruža.

• 

• 

• 

I za kraj, noćni život Ho Chi Minha. Kao što sam već spomenuo, grad je izrazito turistički pa je kao takav i vrlo živ noću. Barovi i noćni klubovi su valjda otvoreno non-stop, promotori te stalno vuku za rukav, ulični zabavljači koji su nerijetko vrlo mladi izvode kojekakve akrobacije ne bi li dobili koji novčić. Osim svih tih više manje klasičnih stvari koje se vide i na zapadu, ulici poprilično daje živost i gomila mladih dama, obučene u vrlo oskudnu odijeću i koje bijelce vide kao hodajuće dolare. Dok prolaziš ulicom, gledaju u tebe kao u božanstvo, čak i prilaze s kojekakvim razgovornim temama i baš kad pomisliš “kakav sam ja Apolon”, krenu citirati cjenik svojih usluga. I eto, skužio sam vrlo brzo da ipak nisam takav Casanova kakav sam mislio. Neke su diskretne, neke su poprilično otvorene “you, me, boom-boom, then you pay me”, neke dosadne, a neke čak i zabavne, tako da i tu ima svega.

• 

• 

• 

• 

• 

Sve u svemu, Vijetnam je država u koju se svakako planiram vratiti jednog dana, obzirom na sve što tamo još postoji, a nisam vidio. Hanoi, Halong Bay, Da Nang i mnoge druge lokacije neće, nadam se, nikamo pobjeći. Država je jeftina, hrana ukusna, hramovi i pagode lijepi, priroda izvanzemaljska, povijest bogata, kultura raznolika.

• 

• 

Po trenutno viđenom, apsolutne preporuke za sve ljubitelje egzotičnih zemalja i drugih kultura. Vijetnam ima ponešto za svakoga, neovisno o željama i afinitetima. Jedino na što treba biti spreman je suočiti se sa svim strahotama koje jedan čovjek može učiniti drugome i koji su u Vijetnamu vrlo vjerno prikazani. Ako se na to uopće ikada može biti spreman.

Video iz Vijetnama možete pogledati ovdje.