Kambodža – zemlja hramova i osmijeha

U Kambodžu, zapravo njen glavni grad Phnom Penh, smo išli busom iz vijetnamskog grada Ho Chi Minha. Udaljenost ta dva grada jednaka je udaljenosti Županje i Zagreba, ali vrijeme trajanja puta je oko 4 puta dulje. Nema autoceste, cijelo vrijeme se ide kroz naseljena mjesta, vrlo često uz gužvu iza kojekakvih poljoprivrednih vozila ili skupine gradskih skutera i motora.

Dolazak u Phnom Penh je odmah bio napet. Nakon što nam je vodič rekao što ćemo i kako ćemo, skužio sam da mi je prijenosni bluetooth zvučnik ostao u autobusu kojim smo došli pa sam alaramirao cijelu agenciju (prirastao mi je srcu 😦 ). Sva sreća pa se svi u prijevoznoj agenciji boje svoje šefice kao crnog vraga pa, čak i ako su ga htjeli zadržati, nisu više smjeli nakon njenog poziva. Dvadesetak minuta kasnije nakon avanture koja je uključivala divlju vožnju tuk-tukom te sporazumijevanje s ljudima na kolodvoru na englo-hrvatsko-kmerskom te rukama i nogama sam dobio svoj zvučnik natrag.

Kao što sam već napisao, Phnom Penh je glavni grad Kambodže s oko milijun stanovnika. Najveća atrakcija je kraljevska palača, a zanimljivo je da trenutni kralj koji u njoj obitava nikad nije imao ženu. Simbol kraljeve moći je žena i porodica, a kako ovaj kralj toga nema, praktički nema ni moć. Ljudi otvoreno govore o njemu što žele bez ikakvog straha, obzirom na to da u svojih 60 i nešto godina nema ženu, lako je za pretpostaviti što se to priča, jer je često okružen mlađahnim muškarcima. Obzirom na sve to, kralj im je samo marioneta, dok im pravu moć drži premijer, koji je, začudo, na vlasti već 22 godine.

Osim kraljevske palače, turističkih atrakcija baš i nema osim ponekog budističkog hrama.

Phnom Penh je, čim sam vidio centar, zbacio Los Angeles s prvog mjesta moje privatne liste “Najveća razlika između bogatih i siromašnih” gradova. Siromaštvo u predgrađu i oko centra je nezamislivo, dok se po centru voze bijesni auti i živi u palačama vrlo lagodnim životom. Kada sam pitao lokalnog vodiča za pozadinu toga, rekao mi je da je korupcija toliko ušla u pore društva da je postala svakodnevnica. Građani se ne usude ništa reći, dok ovi s vrha ljestvice znaju da im se ništa ne može i bahaćenje novcima je savršeno normalno.

Nakon glavnog grada odlazimo u Siem Reap, gdje se nalazi, rekao bih, cijela svrha puta u Kambodžu. Tamo je Angkor Wat, jedan od najvećih kompleksa hramova u svijetu. Sastoji se od više od 1000 hramova koji su dosad otkriveni, a koliko je taj kompleks važan za kambodžansku kulturu govori i to da im se nalazi kao grb na zastavi.

Obzirom na to da je korona krajem drugog mjeseca tek hvatala zamah, kompleks nije bio ni približno preplavljen turistima kao inače. Iako je većina hramova izgledom, načinom gradnje i simbolima jako slična, opet su bili dovoljno različiti da mi zadrže pažnju sva tri dana koliko smo se zadržali tamo.

Izlazak sunca iznad Angkor Wata je svakako bio dojmljiv. Boje se mijenjaju svakih petnaestak minuta, narančasta, crvena, rozna, ljubičasta do dnevne svijetlosti. Teško je to objasniti pa možda bolje da samo stavim slike.

Prva atrakcija je svakako najveći i središnji hram, koji je prikazan na zastavi. Iako originalno zamišljen kao hinduistički hram, vremenom je postao budistički. Sastoji se od pet tornjeva, jedan središnji i četiri kutna. Obično se u njih može ulaziti te se i penjati na vrh, osim nekih par dana godišnje kada budisti imaju neku veliku svetkovinu (ne sjećam se točno koja je to). Naravno, pogodio sam baš to vrijeme i nismo se mogli popeti. Također, vožnje balonom iznad kompleksa su velika atrakcija, ali su se isto otvarale tek tjedan dana od našeg posjeta.

Nakon najvećeg hrama, koji je ujedno i glavna atrakcija, odlazi se sve dublje u džunglu, gdje su i hramovi sve više “stopljeni” s prirodom. Iako ih je dosta otvoreno za posjete, sve je to više-manje rub džungle i staze su dobro održavane i očuvane. Do ostalih hramova se dolazi na puno teži način. Naime, ekspedicije u džunglu koštaju višestruko više, s posebno obučenim vodičima i u malim skupinama te traju čak i po par tjedana. Iako su ovi rubni hramovi itekako zanimlljivi, ovo me je dosta zažuljalo te, tko zna, možda jednog dana i odradim jednu takvu ekspediciju.

Moj prijatelj Bruno i ja u Kambodži :)))))

Angkor Wat je iskorišten i za snimanje filma Tomb Raider: Kolijevka života. U kompleksu važe stroga pravila odijevanja, gdje je najvažnije ono da ramena ne smiju biti gola. Kako to obično biva, ta pravila važe samo za obične smrtnike, dok za Angelinu očito nisu važila. Očito su budistički svećenici dobili dozvolu od Bude da dopuste Angelini da obuče štogod treba kako bi postala Lara Croft.

Rekreirana scena iz Tomb Raidera

Po cijelom kompleksu ima prodavača suvenira, kao uostalom na svim turističkim atrakcijama svugdje u svijetu. Djeca, tinejdžeri, ljudi u četrdesetima, baš sve dobne skupine. S jednom bitnom razlikom. Ovdje skoro uopće nisu napadni niti guraju pod nos sve što žele prodati. Neko nepisano pravilo je da djeca najbolje pričaju engleski, a i toliko su draga da jednostavno moraš nešto kupiti. To što su draga im pomaže i kod cjenkanja, ali tu ipak do izražaja dolazi i iskustvo 😀 .

Posljednje odredište u Kambodži je bilo jedno od plutajućih sela. Naime, kuće se grade kao sojenice, gdje su postavljene na stupove kako ne bi bile potopljene tijekom kišne sezone. U selu u kojem sam bio se nalazi i sirotište/škola sa stotinjak djece koja tamo žive i školuju se. Škola je u vrlo lošem stanju te im i najmanje sitnice poput olovaka, bilježnica, bojica, gumica i slično dobro dođu. Osim toga, donosile su se čokolade, bombone i ostali slatkiši. I dok su djeca iz škole lijepo i pristojno odgojena (uspio sam ih čak poredati u red za slatkiše bez ijedne riječi kmerskog), ostala djeca koja žive s roditeljima to baš i nisu. Čim su oni nanjušili slatkiše, nastao je kaos i red se raspao kao da nikoga nije ni bilo, a vrećica mi je na kraju doslovno otkinuta iz ruke, što je bilo malo tužno.

Sve u svemu, Kambodža je zemlja o kojoj nisam znao previše prije nego sam došao tamo. I ostao sam ugodno iznenađen. Čak i više nego ugodno. Ljudi se smiju, cijelo vrijeme. Konobari, trgovci, ulični prodavači, kuhari, recepcionari i svi ostali. I nije to onaj lažni, izvještačeni smijeh kakav sam viđao u ostalim državama (SAD pogotovo) gdje se prikazuju uslužni i sretni, dok ti samo pokušavaju izbiti što više para iz džepa. Da si ne lažemo, pokušavaju to i ovdje, naravno, to im je posao. Ali nikad neće zagunđati, nikad se neće buniti, nikad se neće instant namrgoditi čim im okreneš leđa. Treba spojiti još jedan stol? Može. Malo od svakog deserta da se proba jer se ne možeš odlučiti što želiš. Pomoći, dati upute, ma sve može. I sve uvijek sa širokim osmijehom na licu.

Video iz Kambodže možete pogledati ovdje.

Jedna misao o “Kambodža – zemlja hramova i osmijeha

  1. Pingback: Tajland – bigpu

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s