Tajland

Na Tajlandu sam bio dva puta (zasad) – proljeće 2017. i proljeće 2020. kao završna stanica azijske ture koja je uključivala Vijetnam i Kambodžu što vjerojatno pojačava osjećaj kontrasta koji mi ta zemlja daje. Prvi puta sam bio s roditeljima i sestrom (DOČEKALA SI, MAJKO!), a drugi put s prijateljem Brunom (pozzz Brunči) i ostatkom ekipe.

Ovaj tekst ću morat podijeliti u dva dijela – nazovimo ih dan i noć, jer su te dva doba toliko različita da nikako ne idu skupa, a i osobe slabijeg želuca će moći lakše preskočiti “noćni” dio, jer planiram kroz taj dio proći što više mogu bez cenzure.

DAN

Odmah po dolasku u Bangkok se može primijetiti prva stvar koja je karakteristična za Tajlanđane – nisu normalni za volanom. Vožnja cik-cak između lijeve i zaustavne trake dok se nešto piše na papir koji je na volanu je bila prva avantura u tajlandskom taksiju. Još je ukupni dojam upotpunila činjenica da voze “krivom”, lijevom, stranom. Za razliku od Vijetnama i Kambodže, tajlandski turizam je već u punom zamahu te Tajlanđani jako dobro znaju kako izmusti što više bahti od turista. Ako misle da nije dovoljno, doslovno otimaju novac iz ruke (dobro, dogodilo se samo jednom, ali i dalje je vrijedno spomena).

Tajlandska kraljevska palača je vjerojatno svima prva na listi turističkih atrakcija koje se moraju obići. Ogromna, veličanstvena, zlatna, taman kakva treba biti za tajlandskog kralja. Za razliku od Kambodže, gdje je kralj samo figura, u Tajlandu je kralj vrhovni vladar. Bilo kakav govor protiv kralja ili kraljevske obitelji je kažnjiv zatvorom, čak do deset godina. Općenito su tajlandski zakoni jako strogi, a spomenut ću još neke malo kasnije. Jedan od neobičnijih zakona je taj da se tajlandske znamenitosti smiju obilaziti samo u pratnji lokalnog vodiča. Naime, naš vodič je morao ostajati u hotelu jer, ukoliko bi ga kao licenciranog vodiča uhvatili s nama kao grupom, bi i njemu i agenciji prijetile visoke kazne (iako Ukiju to vjerojatno nije ni najmanje smetalo, mogao je čovjek malo i odspavati, pozz Uki).

Što se posjeta palači tiče, odijevanje je strogo propisano. Muškarci ne smiju biti u kratkim hlačama, dok žene ne smiju imati gola ramena ni noge. Možda ima još nekih propisa, ali to je ugrubo to. Osim kraljevske rezidencije, Bangkok Grand Palace poznata je i po brojnim hramovima, od kojih je najpoznatiji hram smaragdnog Bude. Smaragdni Buda je jedna od najsvetijih budističkih figura te, nažalost, u tom hramu nije dozvoljeno fotografiranje, bar za turiste jer slike figure postoje na internetu. Najbolje što smo uspjeli je slika ispred hrama.

Općenito, cijela palača je prekrivena zlatom te mi je nakon nekoliko impresivnih građevinskih pojava sav taj kič malo i dosadio. Obilazak palače prosječno traje nekih sat i pol, dok se može rastegnuti i na pola dana, ovisno o tome koliko se detaljno obilazi. Osim navedenog, kao dekoracije uglavnom dominiraju borbe dobra i zla iz budističkih legendi.

Još dva poznata hrama nalaze se u Bangkoku – Wat Pho (hram ležećeg Bude) i Wat Arun (Hram izlazećeg sunca). Za njih su nešto blaži kodeksi odijevanja i nalaze se relativno blizu Kraljevskoj palači pa je možda i to razlog njihove brojne posjećenosti.

Što se tiče neke tajlandske svakodnevice, može se reći da je jako žustra. Ulice su žive od jutra do sutra, 24/7. Ulična hrana ne može biti raznovrsnija, od škorpiona do pilića, od slatkih tajlandskih rolica do ljutih umaka gdje mi se ovi naši čili umaci čine kao Nutella. Također, jako dobro koriste ono psihološko svojstvo, da što je hrana šarenija, to će ju kupac prije kupiti (ili tako nekako, ne znam, nisam psiholog). Poanta je da je sve toliko šareno da ni nemaš pojma gdje prvo pogledati. Jedna od najpoznatijih šarenih lokacija je svakako Floating market (plutajuća tržnica), gdje ljudi prodaju svoje proizvode ili hranu doslovno iz čamaca.

Alternativa plutajućem marketu je Train market (tržnica na pruzi) gdje štandovi komotno stoje na pruzi, ali dva puta dnevno se sve razmiče kako bi vlak koji ide u/iz Bangkoka mogao proći. Oboje se nalazi na nekih 45 minuta, sat vremena vožnje od Bangkoka. Moram priznati da je taj Train market jedna od fascinantnijih stvari koje sam vidio u životu pa ću pokušati slikama što više dočarati kako to zapravo izgleda.

Najpoznatija bangkoška ulica je svakako Khao San Road, ulica gdje se može naći sve živo i neživo. Hostese koje zovu u barove i restorane, također prodaja ulične hrane, škorpiona i kukaca, odjeće i obuće, saloni za masažu… Konstantno krcata, neovisno o dobu dana. Tamo sam išao i na pravu tajlandsku masažu. Fascinantno je, kako vidiš ženu od nekih 40-50 godina, 160 cm i nekih pedesetak kila i misliš si “ma daj, kakva će ovo masaža biti”, a žena ti pogodi mišiće i kosti za koje nisi ni znao da ih imaš. Kad sam bio s Brunom, on je ušao neke dvije minute prije mene, a kako svaka masaža ima isti tijek, svaki njegov bolni uzdisaj me je samo pripremio na ono što je mene čekalo u bližoj budućnosti. Ne moram ni spominjati da je osjećaj, kad ti razmijesti cijelo tijelo, jako dobar i ne bih se nikad bunio protiv još jedne.

Jako su poznate i vožnje tuk-tukovima, motorima s prikolicom. Svaki vozač ga dekorira na svoj način, a što blještaviji tuk-tuk sa što više svjetlucavih elemenata, to će se prije zauzeti. Vozači se također cjenkaju za svaki baht, pokušavaju izvući što više bakše od turista, na sve moguće načine, bili ti načini nabrajanje svih njima poznatih hrvatskih nogometaša ili luda vožnja bangkoškim ulicama ako se to zatraži. Sve u svemu, tuk-tuk je jedan od najboljih načina kretanja po Bangkoku jer je jeftin, relativno pouzdan i svakako zanimljivo iskustvo.

Osim Bangkoka, posjetio sam otok Phuket, turistički otok na nekih 850 kilometara od Bangkoka. Jedan od turistički najpoznatijih tajlandskih otoka je bio krcat turistima, iako lokalci kažu da je to gotovo ništa kako zna biti, obzirom na to da je korona tada tek hvatala svoj zamah. Na Phuketu nema previše turističkih atrakcija, osim plaža i noćnog života i bio je taman destinacija za kraj, odmor od odmora. Iz Phuketa sam posjetio Phi Phi otoke, koji nekako čudno samo izranjaju iz vode, gdje je voda ili zelenkasta ili onako bistro-svjetlo-plava kao na filmovima. Jedan od poznatijih Phi Phi otoka je Monkey Island, iliti otok majmuna, gdje majmuni skakuću naokolo, kupaju se i žive na plaži. Također, posjetio se i poznati James Bond otok, gdje je sniman “Man with the golden gun” s Rogerom Mooreom kao agentom 007.

2. NOĆ

E sad, noćni život Tajlanda. Moram priznati, da za jednu državu koja je izrazito religiozna i zakonski vrlo stroga, nisam očekivao toliko opušten noćni život. Dobar početak noći je uvijek zalazak sunca, a nema boljeg nego na King Power Mahanakhon zgradi, najvišem tajlandskom neboderu. Taj neboder na svom vrhu ima stakleni pod te gledati grad ispod sebe s 320 metara kroz staklo na kojem stojiš je nesvakidašnji doživljaj. Također, roof top bar s živom glazbom svakako doprinosi atmosferi laganog zahuktavanja noćnog života ove azijske države.

Khao San Road noću doslovno gori. Svi restorani, barovi te uostalom svi objekti se pretvaraju u noćne klubove iz kojih udara zapadnjačka tehno muzika. Hostese u najkraćim mogućim haljinama mame u baš taj noćni klub, dok kojekakvi promotori prodaju sve moguće supstance koje su “donekle” legalne. Tuk-tuk vozači se preko noći pretvaraju u dilere droge, a i neke od hostesa se vrlo brzo ne prikazuju više samo kao hostese. Od mušterija koji se najviše pokušavaju upecati su mladi, visoki i crni zapadnjaci (Europljani ili Ameri, potvrđeno iz prve ruke, ne pitajte kako) ili što stariji Japanci. Jedni su za zabavu, drugi za biznis. A sad, možda i jer sam i sam malo slabiji na ženski dio azijske populacije, rekao bih da im je flert dosta jaka strana. Na svakom koraku te prati njih bar 4-5, trepću, smješkaju se, ali sve kao neprimjetno. I tek ako se upustiš u razgovor s njima, kreće show.

Prostitucija i droga su apsolutno i u svakom obliku ilegalne. Barem u teoriji. U praksi je nešto drugačije. Naime, budisti žive u uvjerenju da je za muškarca bolje da svoje nagone istroši s prostitutkom i nakon toga se vrati obitelji nego da nađe mlađu ljubavnicu. Na taj se način čuva svetost obitelji. Gotovo svaki masažni salon, spa centar i bilo kakva slična vrsta objekta se preko noći pretvara u bordel na što zakon dosta blagonaklono gleda, obzirom na profit koji ta grana trgovine donosi zemlji.

Tajlandski nepisani zakon kaže da djeca, čim dođu u punoljetne godine, moraju brinuti o roditeljima te taj teret spada na najmlađu neudanu kćer. Kako je čak i tamo najbolji način brige financijska pomoć, često se događa da obitelji imaju što više djece kako bi tako imali što više kćeri koje mogu poslati u grad “na posao”. Kako je obrazovni sustav tajlandskih ruralnih područja vrlo slab ili nikakav, nepismene djevojke prostituciju shvaćaju kao najlakši izvor financija te tako mogu biti “dobre” prema roditeljima čime će u reinkarnaciji zaslužiti roditi se u višem staležu.

Suprotno tomu, ukoliko je turist uhvaćen s gramom trave, prijete mu godine zatvora, dok je za nešto jače potencijalna i smrtna kazna. Nisam imao doticaja s tim, ali sam malo guglao i naletio na sljedeće podatke – 70% turista koji se nalaze po tajlandskim zakonima su tamo zbog posjedovanja kojekakvih droga. Čak i kada si uhvaćen, navodno postoji pola sata vremena nagovoriti policiju i nekako se izvući (“para vrti di burgija neće”), ukoliko vrijeme istekne i policija napravi zapisnik i krene proces, onda nastaje pravi problem iz kojeg se više nije tako jednostavno izvući.

Svojevrsni red light district u Bangoku je Soi Cowboy ulica, duga nekih 150 metara gdje se nalaze isključivo go-go barovi. Ušli smo u jedan od tih barova i mislim da nisam nikad u životu vidio čudniji prizor – barem 50 polugolih žena raspoređenih na nekih desetak kvadrata cupka uz tehno zvukove dok po baru sjede gosti. Točno pored mene se nalazi grupa 65+ Japanaca koji, uz piće, promatraju te cure. Pjesma završava, cure oblače svoje sakoe, a na svakom sakou bedž s brojem. Dolazi konobarica do Japanaca, Japanci govore brojeve, konobarica odlazi do podija i navedene brojeve vodi za japanski stol. Sistem izrađen do zadnjeg detalja.

Na Phuketu postoji ulica naziva Bangla Road i to je, mislim, najveća Sodoma i Gomora koju sam ikad vidio (a bio sam u Vegasu za koji se smatra da je grad grijeha). Noćni klubovi i barovi su doslovno svi objekti kroz cijelu ulicu osim par fast food restorana, svi imaju ogromne terase i otvorenog su tipa i u svima su isključivo žene. Turista baš i nema, ali barovi u isto vrijeme i puni i prazni. Puni jer ima dosta ljudi u njima, a prazni zato jer su gotovo sve žene i to odaje dojam te umjetne popunjenosti. Unatoč popularnom mišljenju da su valjda 90% tajlandskih žena zapravo transvestiti, nije tako. Transvestiti se zapravo prelako raspoznaju i odmah se može zaključiti je li žena bila cijeli život ili je u jednom trenutku došlo do transformacije. Na većini takvih mjesta (a i ispred njih) se nalaze zaštitari koji su poprilično zastrašujući i tu su uglavnom da bi se spriječilo slikanje.

Osim uličnih pokušaja mamljenja, prijateljice noći koriste i Tinder kao glavno sredstvo oglašavanja. Naime, ako na Tinderu samo povučete sve žene desno, dobiva se prosječno 90% matcheva, gdje se one same javljaju, prvo lagani uvod i onda samo izravno, popis usluga s cijenom. Poprilično generično, da bih nekad pomislio da su sve to samo botovi, ali kada se krene u pregovore postaje jasno da nisu. Iako, moram priznati, jedan moj “match” je bila jako unikatna, uvjeravala me da se inače ne bavi time, ali mora platiti stan i hranu, a ja joj se baš jako sviđam i htjela bi provesti noć sa mnom pa ako bih joj ja mogao platiti mjesečnu ratu za stan. Kad sam rekao da baš i ne bih, ustvrdila je da sam ja ipak predobar za nju i da mi ne želi biti teret, ali da se i dalje možemo naći i vidjeti možemo li se što dogovoriti.

Ovaj cijeli tekst bih mogao zaključiti jednom od najbizarnijih stvari kojoj sam ikad prisustvovao. Naime, na Tajlandu je jako popularan ping-pong show, “predstava” dosta erotske tematike. Naime, ciklus točaka traje nekih sat, sat i petnaetst minuta te nakon zadnje točke odmah kreće ispočetka, tako da je svejedno u kojem trenutku se dođe ili otiđe. Strogo je zabranjeno unošenje bilo kakvih uređaja koji mogu snimati ili slikati, kazne za to su astronomske. Svaki posjetitelj je temeljito pretražen prije ulaska u “kazalište” te mora odložiti mobitel, kameru ili nešto treće u zasebne ormariće. Ulaznica za tih sat vremena inače dođe oko 3000 bahti, što je ugrubo 100 dolara, ali pošto je naša draga Tajlanđanka koja nas je vodila naokolo imala veze i vezice, mi smo ju dobili za 900 bahti ili tako nešto. Neke od točaka su: žena dolazi na binu i izbacuje žive zlatne ribice (njih 4) iz svojih intimnih dijelova, gađanje balona u letu (dakle, meta je pokretna) pikado strelicama iz istog tog organa, vađenje žice na koju su prišiveni žileti duljine nekih metar i pol (mislim da ne moram više spominjati odakle) itd itd. U nekim trenucima smiješno, u nekima gadljivo, ali sigurno neponovljivo. Kasnije sam saznao da je Tajlanđanima dolazak na ping-pong show jedan od savršenih oblika dejtanja, što se dalo i primijetiti, jer su veliki dio publike činili upravo parovi.

Ovime završavam svoju indokinesku trilogiju. Ukoliko postoje pitanja ili nekom trebaju savjeti za ove destinacije, slobodno me pitajte kroz bilo koji oblik komunikacije. Na kraju bih htio još zahvaliti svom vodiču Ukiju i svojoj “šestoro starih + Fran” ekipi koja je ova tri tjedna učinila zaista nezaboravnim (neke trenutke apsolutno nezaboravnim, ping-pong show kako za koga…….).