Tanzanija vibes – by Dora

U jesen 2019. godine, upravo po povratku iz moje četveromjesečne avanture po SAD-u, skupila sam svu hrabrost za koju sam bila uvjerena da mi je trebala i objavila roditeljima kako mi je želja upisati apsolventsku godinu i otići volontirati nekoliko mjeseci u Afriku. Očekivala sam negodovanje i neodobravanje jer maksimalno razvlačim završetak faksa, ali su mama i tata s oduševljenjem primili vijest i već u startu mi dali ogroman vjetar u leđa.

Nedugo nakon tog “strašnog” razgovora s roditeljima, pala je odluka i prijavila sam se u udrugu “Kolajna ljubavi” koja već dugi niz godina šalje volontere u sirotište u Tanzaniju. Pripreme za sam odlazak su bile dugotrajne, a ni pojava korone nije išla u prilog ostvarenja moje dugogodišnje želje. Udruzi sam bila dužna odvolontirati 80 sati u Hrvatskoj, kroz humanitarnu akciju skupiti novac za rad sirotišta, proći psihotest i odslušati 10ak predavanja nakon čega sam bila spremna za polazak.

Nakon velike neizvjesnosti koju je korona donijela sa svojim zabranama, ipak sam se uspjela ukrcati na let iz Zagreba, 8. siječnja, zajedno s Marijom koja je skupa sa mnom proživljavala sve stresove koju je donijela sama organizacija puta.

Iz Zagreba, preko Istanbula, gdje nam je presjedanje trajalo 19 sati, pa sve do Dar es Salaama, sve je prošlo u najboljem redu. No onda je uslijedila naša prva avantura. Sa 45 minuta kašnjenja (oni koji me znaju ne vide ovdje ništa čudno), uskačemo u taxi skupa sa 140 kila prtljage (120 kila su činili pokloni, donacije za djecu) i jurimo po ogromnom pljusku do autobusnog kolodvora. Taksist ulijeće ispred drugih auta, trubi, jurca, ali iz nekog nepoznatog razloga, imamo apsolutno povjerenje u njegove vozačke sposobnosti. Čitave nas dovozi na blatnjavi parking, a tamo kaos; kaos sedam puta veći nego što sam zamišljala. Svi nas vuku za rukav, žele nam pomoći, prodati nam nešto ili samo ponuditi sklapanje braka jer tako to tamo ide kad si mlada bjelkinja. Žureći kroz blato i lokve do koljena, stižemo do autobusa i nakon nekoliko minuta sporazumijevanja rukama i nogama s vozačem, sjedamo na naša mjesta, mokre do kože. Uslijedio je put od 17 sati. Bilo je to 17 sati drmusanja, vožnje preko makadama, ali i vožnje bez stajanja. Jedva smo čekale stići u Songeu da uletimo u WC, ali kako to inače biva, pukla nam je guma i produžila našu agoniju za dodatna dva sata.

Nakon sveukupuno dva i pol dana putovanja, stigle smo na odredište. Isti tren po ulasku u sirotište smo zaboravile na svu prethodnu patnju koju smo prošle. Njih 30ak je pohitalo prema nama, bacajući nam se u zagrljaj s pogledima za koje sam uvjerena da gledaju u najdublje dijelove duše. Upravo to je ono zbog čega sam došla! Tu sam tek nešto manje od mjesec dana, ali imam osjećaj kao da tu djecu poznajem cijeli život. Na osmijeh mi uvijek odgovore osmijehom, na ples još boljim plesnim pokretom, a na svaki pozdrav zagrljajem. Za igru nam je ovdje dovoljan par čarapa kojeg koristimo kao loptu, pijesak po kojem crtamo i pišemo umjesto papira i čepovi od boce kao zamjena za klikere. Dok im pomažem s matematikom (tko bi rekao) ili engleskim, oni nesvjesno meni pomažu u shvaćanju velikih životnih pitanja koja mi se već dugo vrzmaju po glavi.

• 

• 

Da nema ovog “sve je dobro” mentaliteta, vjerojatno bi mi bilo puno teže prebroditi činjenicu da je ovdje prehrana apsolutno suprotna od keto prehrane – jedu se isključivo ugljikohidrati zbog kojih ću se vratiti s kojom kilom viška. U sirotištu nam je osiguran svaki obrok koji pretežito čine riža, ugali i grah. Osobno mi, kao Slavonki, teško pada nedostatak nekog dobrog mesa i iz tog razloga već imam “uobičajeno” u obližnjem restoranu. Također, čest sam posjetitelj lokalne pijace gdje se prodaje najraznovrsnije voće koje je okusom dostojno kraljeva. Pijaca je žila kucavica u Songei, gradu koji broji oko 100 tisuća stanovnika, a može se naći sve, od igle do traktora. Osim prehrane, teško podnosim sve neidentificirane kukce i životinje koji traže dom upravo u mojoj sobi (očito nanjuše strah), ali i tuširanje i pranje kose u hladnoj vodi (brijanje glave mi se trenutno čini kao odlična opcija). No, osim ovih nekoliko sitnica, život ovdje je odličan! Gdje god prođemo svi nam mašu i pozdravljaju nas, a nerijetko nam ljudi priđu jer nas žele zagrliti, vidjeti iz bliza, ali i uslikati se sa nama jer smo prvi “Mzungu” (bijelac) kojeg vide u životu.

• 

• 

Za vrijeme mog boravka u Tanzaniji, posjetit ću Serengeti, safari koji mi je želja doživjeti otkako sam prvi puta pogledala Kralja lavova (ili kako moj tata uporno govori – Kralja lava). Brat Fran, bez čije podrške se ne bih ni usudila doći ovdje, je također odlučio upoznati Tanzaniju tako da ćemo zajedno prolaziti kroz park prepun životinja koje inače viđamo samo u dokumentarcima.
Osim Serengetija, nestrpljivo iščekujem odlazak na Zanzibar, predivan otok koji je poznata destinacija za sve koji su željni sunca, palmi i dobrog provoda.

Napisala: Dora Puljić