Kada sam odabrao Pakistan kao destinaciju ove jeseni, nadao sam da će ta odluka ostati tajna do samog početka putovanja. Međutim, kako to obično biva, to se nije dogodilo, a događalo se upravo ono zbog čega nisam ni htio da se to zna. Velika većina ljudi je imala slične komentare, koji su ukratko imali sljedeću poruku:”Pa otkud baš tamo, šta ćeš tamo, jel nije tamo opasno?”.
Unatoč novoj velikoj krizi na samoj granici Pakistana te tendenciji stanovnika zapadnih zemalja da sve ljude od Bospora do Bengalskog zaljeva trpaju u isti koš, odlučio sam iskoristiti priliku za otići u državu koja mi je svojim pejzažima i pričama koje sam čitao zapela za oko još u proljeće. Stigao sam tamo bez ijedne predrasude o ljudima koji tamo žive – kako mi je to bio prvi doticaj s njima, odlučio sam njima dopustiti da formiraju moje mišljenje o sebi, a ne zapadnjačkim medijima.
I odmah po dolasku na aerodrom u Islamabadu su pokazali svoju pedantnost. Od izlaska iz aviona do izlaska s aerodroma je prošlo dobra tri sata – prvo je bilo potrebno proći graničnu kontrolu, koja je pregledavala i potvrde o cijepljenju protiv korone. Nakon toga još dva službenika gledaju putovnicu, vizu i PCR test (da, potrebno je biti cijepljen i imati negativan test). Nakon što bi utvrdili da su svi papiri ispravni i na mjestu, slijedio je još brzi antigenski test te na kraju i carinska kontrola nakon koje se konačno napušta aerodrom.
Islamabad, kao grad koji je izgrađen prije tek šezdesetak godina, ne nudi previše povijesti. Svojom izgradnjom je postao glavni grad (prethodno je bio Karachi) iz nekoliko glavnih razloga – nalazio se u blizini vojne baze, imao je manje stanovnika od Karachija (što bi bio veliki problem u slučaju pobune protiv vladajućih, masa od 30 milijuna ljudi bi se puno teže zauzdala), postojanje parlamentarnih zgrada i bolja prirodna izolacija (okružen planinama). Iako, kao i svaki grad, ima svojih aduta. Faisal džamija je po meni jedna od ljepših u svijetu, dok se s nacionalnog spomenika pruža lijep pogled na grad. Osim toga, na dosta mjesta se može dobro pojesti autohtona ulična hrana ili popiti cijeđeni sok od manga, banane, jabuke ili nekog drugog voća.
Majmuni koji skakuću po gradu 
Jedan od milijarde štandova za sok 
Roštilj restorana 
Nacionalni spomenik 
Islamabad
Sljedeća stanica, nakon Islamabada, je Naran, gradić koji služi kao posljednja točka prije prolaza Babusar, čije planinske ceste vode dalje na sjever Pakistana. Na cestama odmah upadaju u oči kričavi kamioni s bojama koje doslovno vrište, tzv. jingle trucks. Naime, Pakistanci troše tisuće i tisuće dolara na ukrašavanje svojih kamiona, jer ukrašeniji kamion = vozač više zarađuje = vozač više vozi = bolji vozač, što bi se reklo da je i ulaganje u biznis. Na putu za Naran odlazim i na tržnicu u nekom malom usputnom selu i tamo doživljavam prvi put pakistansku provinciju. Cijela tržnica staje s radom i bulje u taj naš kombi, skupljaju se u grupice, neki nas potajice, a neki poprilično otvoreno slikaju i rokaju selfije i guraju se samo kako bi prišli što bliže. Iako ovo zvuči napadno, u 2 tjedna provedena u Pakistanu samo je jedan lik bio izrazito dosadan i naporan dok je tražio novce, ostali su svu tu svoju začuđenost i znatiželju iskazivali na način da ni u jednom trenutku nisu upadali u osobni prostor ili bili neugodni na bilo koji način.
Nakon Narana vrijeme je za odlazak u Passu, koji će biti sljedeća baza. Put do tamo ide preko vrha Babusar i istoimenog prolaza, koji je sve samo ne opuštajuća vožnja. Neasfaltirane ceste, u katastrofalnom stanju od slapova, potočića i odrona nisu nimalo ugodne, pogotovo kad je s jedne strane provalija koja se mjeri u stotinama metara te završava rijekom Ind, a s druge strane stijena koja se nadvija na cestu te se može odronuti svaki čas. Još ni danas nisam siguran je li mi bilo draže voziti se tim cestama danju i gledati u te ponore ili noću, gdje ih ne vidim od mrklog mraka, ali opet znam da su tu negdje. Osim adrenalina te vrste, tim putem se može stati na mnoga mjesta i vidjeti prekrasni pogledi, koji su me prvi i namamili u ovu državu.
Passu je također jedan od manjih gradića te je uglavnom poseban samo po tome što služi kao polazišna točka za neke od atrakcija koje su mu blizu. Najveća je svakako Khunerjab nacionalni park, koji u sebi sadrži i granicu između Pakistana i Kine, koji je ujedno najviši granični prijelaz na svijetu, na visini nešto nižoj od 4700 metara. Khunerjab je poznat i kao stanište snježnog leoparda, koji je strogo zaštićen i jako rijetko viđen. Fun fact je i da se tamo nalazi bankomat na najvišoj nadmorskoj visini na svijetu.
Osim nacionalnog parka, može se vidjeti Passu glečer te viseći most Hussaini, jedan od najopasnijih mostova na svijetu, koji je sa svojih 191 metar i otprilike 400 nepravilno postavljenih dasaka jedini prijelaz preko korita rijeke Hunza. Na početku prelaska mi nije bilo nimalo svejedno, vjetar koji se može mjeriti s onim s Dinare udara nenormalno, svaki pogled prema dolje je hipnotizirajuć jer, kako rijeka teče, se čini da se izmiče tlo pod nogama, a kabeli koji služe kao rukohvati se čine kao sve, samo ne stabilni. Ipak, kako broj koraka na mostu rastao, tako je rasla i samouvjerenost pa je prelazak mosta na kraju ispao laganica, iako se tako na početku nije nimalo činilo.
Nakon Passua odlazim u Karimabad, gdje upoznajem kulturu Hunza, ljudi koji imaju najdulji očekivani životni vijek na svijetu. Svoju dugovječnost, koja je nekada u prosjeku bila i 120 godina (tako bar oni kažu, koliko je istine u tome, ne znam) duguju čistom zraku, vodi i organskoj hrani koju sami uzgajaju. Iako se i u njihove živote polako uvlači fast food i mnogi drugi tihi ubojice, navodno im je prosječni životni vijek i dalje oko sto godina. U Karimabadu se nalazi i tvrđava Baltit, glavna atrakcija koja je bila domom obitelji koja je vladala Hunzama, a danas je pretvorena u muzej.
Karimabad je prvi grad u kojem se zadržavamo malo dulje, a koji ima tu autohtonu dušu (iako je to ništa naspram onoga što će me dočekati kasnije, ali o tom potom). Ulice su žive, ljudi se bave svime i svačime, ali tu i prvi put vidim kako se Pakistanci ponašaju jedni prema drugima. Naime, kako su ulice Karimabada strašno uske i na velikim kosinama, kad god se dva vozila trebaju mimoići prolaznici staju i navigiraju jedan po jedan auto. I dok sam sjedio u restoranu, pogled mi je padao taman na jedan zavoj od 180 stupnjeva na velikoj kosini. I nijedan auto koji je tamo išao nije prošao, a da nije imao pomoć random osobe u prolazu koja bi mu davala upute koliko namotati volan ili koliko se još može približiti autima koji su tamo parkirani.
Ljudi su jako susretljivi, staju na ulici, pozdravljaju, ispituju odakle sam i što radim ovdje. Obožavaju se slikat i čak te mole da ih uslikaš, iako sami nemaju mobitele niti će ikad dobiti tu sliku, ali eto, neka je ja imam. I iako su me dosta često zaustavili da nešto pitaju, fascinantno je da, kako sam već i rekao, ni u jednom trenutku nisu napasni, dosadni, naporni ili neki drugi epitet koji bi opisivao takve ljude. Nitko me nije vukao za rukav da nešto kupim niti me itko pokušavao prevariti kao turista, što je česta pojava u gotovo svim zemljama u kojima sam bio.
Sljedeća postaja je Skardu, dvodnevna baza koja služi kao polazište u hladnu pustinju te Deosai nacionalni park, drugi najviši plato na svijetu, nakon Tibeta. Jedna od stvari koja mi se jako sviđa kod pakistanskog turizma, a koju bih ja rado i da konačno uvedu u Hrvatsku, za naše nacionalne parkove je sljedeća: ulaznice za Pakistance su 300 pakistanskih rupija (oko euro i pol), dok su ulaznice za strance 20 američkih dolara, što je otprilike 11.5 puta skuplje. Ali to ide i dalje, za stanovnike Gilgit Baltistana, pakistanske pokrajine u kojoj se park nalazi, cijena ide čak do 40 pakistanskih rupija, što je otprilike 20 eurocenti. Time i dalje omogućavaju svojim stanovnicima lagane posjete i prolaske dok cijeli park financiraju iz džepa turista.
Oba odredišta su teško dostupna, bez snažnih 4×4 vozila se nema nikakve šanse. Naravno, kakve sam sreće, dva puta usred ničega se na džipu ispušta guma, ali vozač i vodiči to s lakoćom rješavaju. Nepregledna visoravan je fascinantna, put do nje također, ali sve to pada u vodu upoznavanjem nomada koji se kreću tim područjima, nude čajem te pričaju o svojim kretanjima i o čemu ona ovise. Kažu, u visinama su dok je ljeto, ali čim zahladi se spuštaju prema dolje, jer su hladnoće na tim visinama neizdržive. Naravno, informacije ne idu u jednom smjeru. Zauzvrat, ponovno pričam odakle sam, čime se bavim i kako sam završio tu gdje jesam, dok oni slušaju s istom fasciniranošću kao i ja njih.
I taman kad su trajale pripreme grupe za napuštanje Skardua i povratak preko Babusara natrag u Islamabad, dolaze vijesti koje mijenjaju cijeli tijek putovanja. Naime, sve dosad viđeno je bilo planirano i u smjernicama za pakistanske turiste. “Idi tu, vidi to, ovo je atrakcija, plati tu”. Ali, zatvaranje prolaza Babusar i “prisiljavanje” kombija da ne ide preko planine nego oko nje nije bilo nimalo planirano.
I tako pada prisilna odluka na put oko planine. Mali problemčić je bio taj što je taj put išao kroz neka, u najmanju ruku, nezgodna područja te na prvom kontrolnom punktu dobivamo oružanu pratnju, s nama u kombiju ide vojnik, u odori i naoružan puškom što odmah daje signal lokalcima da je situacija ozbiljna. Stajemo u par gradića i tu stvarno na površinu izvire pravi duh Pakistana, ljudi koji turiste vjerojatno vide rijeđe od snježnog leoparda. U gradiću, kojem sam zaboravio ime, apsolutno svi ostavljaju svoje poslove, radna mjesta i obveze te se skupljaju i u nevjerici gledaju što se događa. U jednom trenutku je sigurno bilo između 250 i 300 ljudi koji su se okupili i skupljali hrabrosti pitati za selfi. Kada je jedan momak konačno dočekao da se naš vojnik malo odmakne kako bi raščistio neku gužvu na cesti i pitao za sliku, na što sam pristao, svi su se samo sletili i krenuli slikat nas, sebe, sve nas skupa, šta god su stigli.
Konobari u restoranu ne mogu sebi doći od šoka što nas desetak sjeda baš u taj restoran, trče na sve strane kako bi sve napravili kako treba i da nam slučajno ne bi što nedostajalo. Nakon tog ručka se opraštamo od vojnika, a pratnju nam čine patrole specijalnih policajaca te se ta patrola mijenja na svakom kontrolnom punktu koji prolazimo (ukupno šest). Nedugo zatim nailazimo na prepreku u vidu radova na cesti, gdje zapinjemo i stojimo satima. To nam omogućava večeru u nekoj lokalnoj krčmi, gdje hrana doslovno leti na sve strane, tako dinamičnu kuhinju (koja je poluotvorena) nisam nikada vidio, a nekako pretpostavljam da ni neću. Nakon tog zastoja, dolazi do još jednog (iako manjeg) radi odrona koji se morao čistiti te se promet propuštao samo u jednom smjeru (i inače su ceste užasno uske, tako da je ovo čak i dobro došlo, jer se auti ne mogu međusobno luđački preticati kako inače rade).
I nakon svih tih avantura i egzibicija, na naplatnim kućicama za Islamabad dolazi šećer na kraju. 2 ujutro, kroz polusan čujem neku galamu, otvaram oči i vidim/čujem kako se naš vozač prepire s likom u kućici. Tek što sam počeo razmišljati kakva prepirka može nastati na naplatnim, gdje se dovezeš, platiš i odeš, naš vozač iskače iz kombija, skače na naplatnu, prvo desnim krošeom roka lika po pola glave, lik pokušava zatvoriti taj prozorčić dok ga ovaj mlati, ali mu ne ide jer naš vozač ta vratašca dosta čvrsto drži. Tada liku u kućici sviće da se neće dobro provesti ovako, ostavlja vratašca i povlači se u unutrašnjost kućice na sigurnu udaljenost od vozačevih šaka, ali ne i od njegove papuče. Cijela ta situacija je trajala nekih desetak sekundi, gdje smo svi bili u apsolutnom šoku, nakon čega su došli ostali djelatnici naplatne postaje te smirili našeg Rockyja (kako smo ga otad zvali) i gdje smo otišli svojim putem. Na kraju se ispostavilo da je lik na naplatnim bio užasno bezobrazan i prepotentan, bacao je kojekakva pogrdna imena iz razloga što nije dobio novac u ruke dovoljno brzo i prigovarao je kako zadržavamo promet (u 2 ujutro na cesti nije bilo nikog osim nas). Tada je naš Rocky izgubio živce (vozio je 3 dana i 3 noći po tim odvratnim planinskim putevima, skroz razumljivo) i malo ga preodgojio. Iskreno se nadam da će ga ova lekcija naučiti da bude pristojan sljedeći puta.
I nakon svih tih avantura i šokova, stižemo u Lahore, posljednju postaju. Drugi najveći pakistanski grad nakon Karachija, glavni grad pokrajine Punjab. Grad koji u zraku ima toliko smoga da je vidljivost manja od kilometra ima između 10 i 12 milijuna stanovnika i doslovno je najkaotičniji grad koji sam ikad vidio. Na cesti se istovremeno nalaze životinje, pješaci, motoristi, kočije, zaprežna kola, automobili i traktori (ako sam nešto zaboravio, nije namjerno). Semafora nema, znakova nema, pravila prednosti nema. Najbolje će proći onaj koji ima najviše hrabrosti (ili u prijevodu, najluđi). Iako i sam grad ima svojih atrakcija (džamija, palača, šoping centar), stari grad koji sadrži tržnicu je atrakcija sama po sebi, jer takav protok ljudi na milijardu načina je nešto što bih satima mogao gledati. Na ulicama se prodaju pijetlovi za borbe, začini, koze, magarci, riba, voće i povrće, kojekakve supstance vrlo neobičnih svojstava (što je razumljivo, jer im je alkohol zabranjen, moraju se i oni nekako opustiti).
I na kraju, jedan od highlighta putovanja. Odlazak na granicu Pakistana i Indije, na tradicionalnu smjenu stražu i spuštanje zastave. Iako zvuči relativno dosadno, Pakistanci i Indijci su od toga napravili polusatni show, gdje se vojnici unose u lice jedni drugima, prijete si, zveckaju oružjem i općenito pokazuju tko je jači. Oko granice su izgrađene tribine gdje navijači, lokalci i turisti sjede, navijaju, deru se, bubnjevi podižu atmosferu, zvučnici puštaju nabrijavajuće parole i sirene, dok se svi skupa pokušavaju međusobno nadglasati. Moram reć, ovo je nešto što se jako teško može ispričati, baš se mora doživjeti. Da mi je netko rekao da će spuštanje zastave postidjeti bilo koju nogometnu utakmicu (sa sličnim brojem navijača), ne bih baš vjerovao, ali sam se isto tako jako brzo razuvjerio. I bome, prolazeći pored tih pakistanskih vojnika, prvi put sam se u životu osjetio stvarno sitno. Svi su debelo preko dva metra visine, jaki, široki, ogromni. Sad ne znam jesu li svi takvi ili samo ovi na granici s Indijom, koja im je zakleti neprijatelj, ali su svakako impresivni
Što se tiče samih ljudi, već sam ih dovoljno spominjao i svakim su me danom samo sve više uvjeravali u svoju dobroćudnost i pristupačnost. U Lahoreu, u jednoj trgovini ulazimo nas četvero i želimo kupit nešto za popit. Donosimo neke Pepsije na pult i želimo platiti, ali prodavač ne želi uzeti novce. I izbija “svađa”, mi mu guramo novce u ruke, ali nema šanse, lik odbija uzeti uz riječi “Vi ste moji gosti ovdje, vi ste gosti u mojoj državi i nećete mi davati novce”. I ta gesta, gdje sam prvi put doživio ove riječi kao stranac, a ne da me pokušavaju maksimalno oderat gdje stignu mi je zapravo pokazala koliko su ljudi tu neiskvareni. Mislim da su bilo kakve usporedbe s ponašanjem većine ugostitelja u našim krajevima suvišne.
I naravno, prošli smo s lokalcima i političke i religiozne teme. Čuo sam kako oni gledaju na situaciju u Afganistanu i što misle o svemu. Neću te razgovore nešto previše tu sad citirati niti spominjati jer ne bih htio da ovaj blog ima bilo kakvu političku notu, ali ipak to spominjem jer želim spomenuti kako je ogromna razlika između onoga kakvi su ljudi ovdje i kako razmišljaju i onoga kako ih zapadni mediji predstavljaju. I Pakistanci su toga svjesni, svjesni su da se podrazumijevaju kao jedna velika regija skupa s Indijom i Afganistanom. Svjesni su da gotovo cijeli svijet, zbog situacije u Kabulu, Pakistan smatra nesigurnim i opasnim mjestom. Pomirili su se da zbog velikih COVID brojeva u Indiji je cijeli zapadni svijet zatvorio i njima svoje granice, unatoč tome što su njihovi brojevi tada bili vrlo niski.
Ništa ih to nije spriječilo da svaki put oduševljeno mahnu na ulici, zahvaljuju na posjeti njihovoj zemlji ili izlaze u susret kako god mogu, makar i s besplatnom limenkom kole ili dopuštanjem probavanja svega po malo od njihove hrane dok se ne najedeš.
Poruši svoje predrasude, ako ih imaš, bile one uvjetovane rasom, religijom, seksualnom orijentacijom ili geografskom lokacijom. Predrasude nam samo zatvaraju oči i tjeraju nas da mislimo kako je naše razmišljanje ispravno, a bilo kakvo drugačije razmišljanje je pogrešno. Ne dopuštaju nam da vidimo život izvan naše zone komfora i da ti ljudi nisu samo statistika, nego ljudi sa svojim poslovima, hobijima, obiteljima i željama. Nema ispravnog i pogrešnog, samo drugačije te što prije krenemo prihvaćati da nešto drugačije ne znači nužno i pogrešno, to ćemo prije dati naš mali doprinos boljitku svijeta.
I nadam se da će se bar neki od vas koji ovo pročitate sjetiti ovog teksta kad sljedeći put vidite vijesti o brutalnosti, agresivnosti ili religijskoj fanatičnosti ljudi iz ovog dijela svijeta jer nije sve uvijek onako kako se prezentira. Istina je puno veća od malih ekrana.
bigpu 
2 misli o “Pakistan – pogled preko predrasuda”