Jordan – kontra svih stereotipa

Jordan, zemlja koja je bila moje prvo solo putovanje. Svi koji su znali da putujem tamo su se čudili i oko izbora destinacije i oko izbora društva. Čuđenje je najviše proizlazilo zbog stereotipa bliskog istoka koji nam svakodnevno serviraju zapadnjački mediji te zbog geografske lokacije Jordana, koji graniči s Izraelom i Sirijom. Ali eto, mene nešto puklo i odlučio sam otići, vidjeti svojim očima prvo svjetsko čudo u mom životopisu koje me i potaklo na odlazak, ostalo što se nađe.

Nakon nekoliko sati klasičnog mučenja s prostorom za noge u niskobudžetnim letovima za osobu od 1.95, sletio sam u Amman, glavni grad Jordana i odmah sutradan krenuo prema Petri, antičkom gradu u stijeni na području Jordana te jednom od sedam modernih svjetskih čuda. Na putu do Petre se prođe Mrtvo more, more s najvećom razinom soli gdje je nemoguće potonuti. Plutanje je super i zabavno u prvu ruku, ali nakon nekog vremena dosadi, jer more ipak vuče da zaroniš i zaplivaš, što je strogo zabranjeno. Nikakvim zakonima, nego zdravom pameti, jer i najmanja kapljica u oku je vrlo neugodno iskustvo.

Po dolasku u Petru se mora biti spreman na kilometre i kilometre neravnog i teškog terena, uzbrdo i nizbrdo, po pijesku, stijenama i popločenim putevima. Prva tri kilometra je prolazak kroz kanjon koji vodi u grad. Kroz kanjon je moguće ići na konju ili magarcu, ali, ako se mene pita, to ubije dio doživljaja, te sam ipak išao pješke. Na putu sam naišao na beduina koji svira neki čudni gudački instrument s preslatkom kćerkicom od nekih 7 godina koja me na perfektnom engleskom pitala bih li im želio pomoći malom donacijom. Ubacio sam nešto sitniša te zamolio za sliku, što su oni rado ispunili. Kasnije sam saznao da mala uopće ne ide u školu, niti je to njenom ocu u planu zbog nedostatka novca. U daljnjem razgovoru s vodičem sam saznao da je neki turist, koji je onuda prolazio, ponudio da plati cijelo školovanje za malu, ali je otac to odbio, jer mu tako umiljata kćer donosi gotovo sav dnevni promet. Život beduina sažet u jednom razgovoru, iako ih država štiti, još uvijek su na margini.

Nakon kanjona se dolazi do grada i tu, izuzev turista, se gubi svaki doticaj sa stvarnošću. Grad koji je doslovno uklesan u stijenu, načinima koji ni dan danas nisu jasni. 50 tisuća koraka u dva dana obilaska na +40 i vrijedilo je svakog prijeđenog centimetra. Vidikovci, grobnice, deve, stambeni objekti, palače, još malo deva, dokle pogled seže.

Osim samog iskustva šetnje Petrom po danu, moja grupa i ja smo jednu noć išli na večeru na beduinsku vikendicu usred pustinje. Kilometri pijeska po kojima su nas prevezli u kamionetima u prtljažniku, kilometri tišine, kilometri bez ijednog izvora svijetla koji bi uništio zvjezdano nebo. Tamo sam upoznao jednog od rijetkih beduina koji i danas živi klasični beduinski nomadski život, s jedinom razlikom što on, umjesto da jaše na devi, vozi Toyotu. Sva imovina mu je u gepeku, od kreveta do tanjura i soli. Spava na otvorenom, a nerijetko mora ratovati s pustinjskim psima i ostalim predatorima usred noći. Unatoč svemu viđenom, mislim da autohtoniji Jordan od te večere je nemoguće upoznati kao turist.

Nakon Petre sam otišao u Wadi Rum pustinju. Dvosatna vožnja džipovima, jahanje deva, janjetina koja se peče u vrućem pijesku, gledanje zalaska sunca nad crvenim pijeskom, beduinski ples te slušanje beduinskih pjesama na kojekakvim gudalima. Cijeli posjet Wadi Rumu je bila nirvana i teško je izuzeti nešto od ovoga kao jedinstveni highlight.

U Wadi Rumu sam imao dug razgovor s jednim lokalcem, koji mi je objašnjavao da su oni itekako svjesni načina na koji ih opisuju zapadnjački mediji i da mu je zbog toga izuzetno žao. Pričao je kako ljudi zaziru od Bliskog istoka, jer se i, citiram, “u rodnim gradovima boje ljudi umotanih glava”. Iako sam i ja imao slične bojazni prije puta, kroz sve kontakte s Arapima u Jordanu sam vidio u kakvoj sam zabludi živio. Otvoreni, nasmijani, veseli, uslužni. I to ne samo za novac, što se može vidjeti u turističkim središtima. Ako bi vidjeli turista da se muči s vezanjem marame oko glave, odmah bi priskakali u pomoć te čak vezali na nekoliko načina da bih ja sam mogao odlučiti koji mi se najviše sviđa.

Putovanje se, nakon Wadi Ruma, nastavilo na obalama Crvenog mora. More gdje se sastaju Egipat, Jordan i Izrael je bogato koraljima te općenito životom, u što smo se uvjerili ronjenjem. Velike rozne meduze su posvuda i iako mi nije bilo svejedno na prvu što ih vidim, pokazale su se potpuno bezopasne. S obala Crvenog mora sam išao prema Jerashu, najstarijem gradu iz doba Rima na tom području. Grad je poprilično dobro očuvan te ima impresivan trg te nekoliko hramova koji još uvijek ispunjavaju svoju svrhu.

Put je završio gdje je i počeo, u Ammanu, glavnom gradu Jordana. Po svemu dosad viđenom, nikad ne bih rekao da je Amman dio ove države. Potpuno moderan, s neboderima, shisha barovima, restoranima, uređenim trgovima, trgovinama, trgovačkim centrom, ali i starom jezgrom. Jedino po čemu odudara od zapadnih metropola na koje smo navikli su cijene alkoholnih pića koje su izuzetno visoke te arapsko pismo koje se viđa uz engleski jezik. Stari dio grada, gdje se može vidjeti Heraklov hram, ali i pećinske nastambe još iz vremena neolitika, sadrži i vidikovac s kojeg puca pogled na Amman te je sigurno jedan od ljepših pogleda na grad koji sam dosad vidio.

Put u Jordan je bio naporan, fizički i psihički. Fizički je jasno zašto, osam dana neprekidne aktivnosti po barem 12 sati dnevno na temperaturi koja tijekom dana ne pada ispod 35 stupnjeva. Psihički zato jer u razgovoru s beduinima u Petri i Wadi Rumu, te ostalim stanovnicima u Ammanu ili nekom drugom gradu, treba biti izuzetno pažljiv, izbjegavati političke i vjerske teme jer se lako uvrijede. Ne čini se strašno, ali Jordanci su izuzetno druželjubivi te sam gotovo stalno bio u razgovoru s njima, a do takvih tema se uvijek dođe. Takav je bar stereotip, ali tu nisam želio riskirati te sam takve teme i izbjegavao.

Cijelo putovanje u Jordan i prvi kontakt s arapskim svijetom me apsolutno oduševio te bih svakome preporučio da tjedan dana svog života provedu u ovoj zemlji. Iako se čini čudno i neistinito, vjerujem da mi je tih osam dana otvorilo neke nove poglede na više aspekata života – religijski, međuljudski odnosi, između drugih nacionalnosti, vjera, boje kože te drugačijih ideala od onih na koje smo navikli. I uz sve to, konačno sam sto posto uvjeren da stereotipima nikad, ali baš nikad, ne treba vjerovati.